Prozno stvaralaštvo

Na ovogodišnjoj smotri LiDraNo našu su školu u kategoriji literarnoga stvaralaštva predstavljali Dea Amber Radić (državna razina) i Leon Botica (županijska razina). Mentorica im je bila prof. Sanda Cambj.

Leon Botica (4. A): Batman, Posejdon i Atila

Dandanas ga zovem Batman

“Sladoled mi se otopio”, pomislim dok stojim sam na Trgu Gaje Bulata, potpuno izgubljen. Ne znam zašto sam mislio da je to toliko neopisivo kataklizmičan događaj dok me nimalo nije mučila činjenica da sam već 45 minuta odvojen od svoje obitelji usred podneva na sparnu ljetnu subotu. Naravno, imao sam dvije i pol godine i sve što me tada zanimalo, uz moj rastopljen sladoled, jest kako bi moj najdraži superheroj Batman izgledao skačući od krova do krova ovog malog djelića Splita koji sam tada poznavao. Čujem žamor grada, ali samo u jezicima koje ne razumijem. Vokativ mojega imena probija se kroz žamor. Glas majke, očajan i uspaničen. Tek sam u osnovnoj školi shvatio da sam se taj dan izgubio. Ipak nema lošijega društva za ljetnu gužvu u McDonaldsu od tihog i znatiželjnog djeteta. Majka me još uvijek zove; zovem i ja nju, ali slabašan glasić djeteta koje je nedavno progovorilo bio je utopljen u močvari površnih razgovora između znojavih sladoledara i krda uzbuđenih turista primamljenih raznim “lokalnim” okusima poput kokosa i agave. Snažna me ruka zgrabi i povuče. Sada sam ispred franjevačkog samostana, a nada mnom stoji visok čovjek blijede puti i mrkog lica. “Ne brigaj, mišu mali. Namo ti je mater kod stanice.” Spasio mi je život. Te duge, tamne franjevačke halje nalik plaštu najbolje se i sjećam.

Atila, bič Božji

Ime sam dobio po dvije povijesne ličnosti: spartanskome kralju Leonidi (u ovoj priči slobodno ga zanemarite) i papi Leonu Velikom. Leon Veliki je, prema legendi, Atilu riječima otjerao od Rima. To ime, vjerujem, dobrano sam opravdao. Na jedan dan, ipak, bio sam Atila. Sjedio sam ocu na ramenima i brojao proćelave glave u našoj turističkoj grupici pred Vatikanom. Trebao sam se nekako zabaviti, jer Rim dvogodišnjem derletu nije nimalo interesantan, pogotovo naspram dugome sjedenju pred televizorom i intenzivnom gledanju svojih najdražih crtanih filmova. Naš vodič, stariji čovjek nalik srednjovjekovnome svećeniku, desnom je rukom mahao plastičnom zastavicom da se slučajno ne izgubi nijedan bogati britanski ćelavac u gužvi i smradu Rima. Glas mu je bio neizrecivo iritantan, i najmilije riječi iz njegovih usta zvučale su kao alarm za požar, kao nokti na stiroporu, kao mačke u drobilici. Dogodilo se to dok je pripovijedao o Michelangelu na svom pokvarenom engleskom. Obuzeo me neki poriv, neki nagon mojih barbarskih predaka. Kolji, mlati, pali, gazi. Iščupam vodiču zastavicu iz ruku i silom dotad neviđenom spustim je na njegov ćelavi zatiljak. Tras! Kao giljotina na vrat plemića kobni bič je i na njega sletio - sudbinom predviđeno i Božjom rukom vođeno. Cijeli svoj život pratit ću korake mudroga pape diplomata, ali sada, sada sam poganska guba, sada sam parazit, barbar, koljač, cista na jajniku Europe.

Car valova, kralj mora

Otac mi je pomorac, točnije kapetan, i s njim smo često putovali u mojim djetinjim godinama. Privilegije koje kapetanova obitelj dobije na plutajućem hotelu od 70,000 tona tada sam uzimao zdravo za gotovo, ali ponovno, bijah dijete. Tada me nisu toliko zanimale raskošne zabave, putovanja, hrana, kockarnica i brza posluga još bržih Filipinaca, već posjeti mostu, čudesnom mozgu broda. Svjetla trepere, radari bliješte, indikatori plešu i Crnogorci i Dubrovčani se slažu. Uistinu čarobno. Jednoga dana otac me samoga gore odvede. “Manevra” izlaska iz luke Palermo upravo je uspješno obavljena. Kao i uvijek, pojedem svoj oficirski kroasan i čudim se čarobnim strojevima. Odjednom me otac podigne i stavi u svoje krilo na pilotskoj sjedalici. “Leone, upali dva glavna i jedan pomoćni motor i kormilo okreni na 325 stupnjeva.” Basso profundo mojega oca inače izazove skoro božansko strahopoštovanje u mnogima, ali tada, tada je to uistinu bio pravi glas Božji. Takva moć ne pripada rukama djeteta; uostalom, vrlo je ilegalno. Ne zanima me. Ja sam Posejdon, car valova, kralj mora. Prije tri godine otac mi je rekao da je brod tada bio na autopilotu.

Dea Amber Radić (4. E): Krhotine

Osmjehuje mi se. Privija me na svoje grudi. Ručicama Je onako djetinje, čvrsto obgrlim oko vrata. Njezina duga, gruba kosa me škaklja po licu. Izmičem se, namreškanog nosa tražim onaj topao i mirisan, dobro poznati komadić kože između njezinoga vrata i ramena. Osjećam da prati moje kretnje. Brzim pokretom miče kosu sa svoga ramena. Zna što tražim. Polako ponovno spuštam glavu. Upijam miris. Rukama me još jače privija sebi. Spokojno tonem u san.

Pokušavam pratiti Njezin brzi korak. Školska torba na leđima otežava mi zadatak. Nisam navikla na ovo. Gubim dah, smeta mi prašina s ceste. Škiljim od podnevnog sunca. Konačno uspijevam uhvatiti ritam. Ispružene ruke penjem se na prste kako bih dohvatila Njezin dlan. Ništa. Ruke Joj se njišu u ritmu koraka. Pokušavam Joj vidjeti lice, unosim Joj se u korak. Vješto izbjegava moj pogled. Njezin je uperen u zamišljenu točku negdje daleko, usnice su Joj stisnute u čvrstu, strašnu crtu. Pretpostavljam da je tužna. Ili ljuta? Željela bih saznati. Onda bih Je mogla zagrliti i reći da će sve biti u redu. Opet polako zaostajem za Njom.

Sjedim za radnim stolom. Namrštenog lica opreznom kretnjom ispijam gutljaj kave koju mi je skuhala. Pomišljam kako je nemoguće da ljudi ovime voljno započinju svaki dan. Sjedi na rubu mog stola i dignutih obrva iščekuje moj prvi gutljaj. Refleksno odlažem vrelu šalicu na stol i trljam oparene prste o bedra. Smije se mojoj reakciji. Govori mi da ću se naviknuti dok iskusno hvata vrelu šalicu za ručku i ispija popriličan gutljaj. Lice Joj automatizmom obuzima ugoda. Odvažim se na drugi pokušaj, pokušavam primiti šalicu s jednakom finesom koju Ona ima. Ovog puta pred Njom uspješno skrivam grimasu gađenja, čak solidno glumim užitak koji sam vidjela na Njezinom licu. Ipak, nakon par sekundi, pokušavam neprimjetno grgljati vodu da isperem gorčinu iz usne šupljine. Razgovaramo o svemu, smijemo se. Priča mi kakva je bila u mojim godinama. Pretvaram se da nevoljko slušam priče o Njezinoj mladosti iako potajno uživam. Dok me upoznaje s glavnim likovima svoje prošlosti, primjećujem kako joj se cakle oči. Anegdote o ljubavnim vezama obavezno popratim teatralnim, prestravljenim grimasama. Sretna sam.

Zalupila sam vratima. Trčim niz stubište. Iz nekog razloga ne mogu dobro procijeniti udaljenost tla. Spotičem se. Stari, socijalistički rukohvat trese se u ritmu mojih koraka. Teške stepenice vibriraju u istom tonu. Vika iz stana probija se kroz težak zrak stubišta sve do prizemlja. Hvatam zrak. Pozdravljam susjeda. Guram teška ulazna vrata. Konačno svjetlost. Prvi put primjećujem miris proljeća u zraku. Posljedično mi organizam nakratko prožima ugoda. Nakratko. Sjedam na klupu i počinjem jecati. Ne razumije me. Nikad me neće razumjeti. Nikad neće shvatiti da ja nisam Ona. Kroz oči zamagljene suzama u daljini opažam poznatu siluetu. Samo da nije … Ne smije me ovakvu vidjeti. Brzo navlačim rukave i trljam oči. Peku me. Što ako me pita što se dogodilo? Pelud, naravno.

Znoje mi se dlanovi. Kao kada sam prisiljena sažeti se u biografske podatke pred strancima ili razmišljam o dalekoj budućnosti ili pak moram slagati na licu mjesta. Nisam nikada očekivala da će ponovan susret s Njom u meni izazvati jednaku reakciju kao sve te strašne situacije. Loš predznak? Nisam sigurna. Nervozno tonem u sjedalo, glavu oslanjam na prozorsko staklo. Odsutno piljim u daljinu. Obrisi grada polako postaju jasniji. Sivilo, nebesko i ono trajno arhitektonsko. Betonski talog, zelenilo, blještavi znakovi, reklame. Tabla s imenom, iskaz dobrodošlice i sreće zbog dolaska. Ma da, osmjehnem se i zakolutam očima. Iznenadna tišina ukazuje na to da smo stigli. Dižem pogled, kroz kapi kiše vidim Njezin pomalo izobličen lik na stanici. To je stvarno Ona, tamo je, došla je. Pokušavam odagnati osmijeh s lica. Ona je već odustala. Srce mi lupa. Hitro izlazim i hodam prema Njoj. Trčim. Pružam ruke. Lakne mi kad vidim da ih pruža i Ona. Čvrsto me stišće u zagrljaj, nešto govori, ne registriram što, vjerujem da se slažem, ali nisam u stanju procesuirati. Prima mi lice u ruke, ali se izmičem, ne želim to. Instinktivno tražim dobro poznato mjesto. Između vrata i ramena. Shvaća što tražim, bio me strah da neće. Obuzima me olakšanje. Sigurna sam.