Magdalena Mrčela

Cijenjena ste i nagrađivana suvremena hrvatska književnica. Kada ste se počeli baviti pisanjem? Jesu li nastavnici u osnovnoj i srednjoj školi prepoznali i poticali Vaš talent?

Prije svega, hvala vama i vašim vrijednim profesoricama na interesu za suvremene hrvatske autore. Pišem od ranoga djetinjstva, a najveći su utjecaj na mene, jasno, imali nastavnici. U osnovnoj je školi moja profesorica Andres Šodan u školskim zadaćama primijetila talent koji treba brusiti, a u srednjoj me školi nastavila bodriti profesorica Vojna Šantić. Najbolje što su me naučile bilo je da uvijek moram više čitati nego pisati. Strahujem od najezde pisaca koji prethodno nisu bili strastveni čitatelji. Sada kada iza sebe imam šest objavljenih knjiga ipak moram priznati da bi mi i stil i jezik bili nedostojni objavljivanja da nisam, uz vodstvo sjajnih profesora, vrlo ozbiljno radila na sebi na studiju kroatistike u Zagrebu.

Kako odabirete teme o kojima pišete? Odredite li unaprijed i knjiž. vrstu ili se i Vama zna dogoditi da je npr. zamišljena novela “utekla u roman”?

Nemam ništa protiv takozvane estetike prisile – volim kad mi ponekad književni natječaj „nametne“ temu, to smatram izvrsnim alatom samoprocjene i maštovitosti. Na kraju krajeva, i sami svjedočite tome koliko se učenici, pogotovo gimnazijalci, izvrsno snalaze u književnim, kazališnim ili filmskim natječajima koji često predlože žanr ili temu. Međutim, moja su djela dosad ipak bila rezultat unutarnje motivacije. Napisala sam duhoviti dječji roman „Kako je Flegmarin postao kapetan“ čija su inspiracija bili moji sinovi, zatim tinejdžerski „Dnevnik 4.A“ koji je posvećen mom prvom gimnazijskom razredu, psihološko-transcendentalni roman „Između“ koji kroz vrlo osobnu priču propituje mentalno zdravlje i suicid, zbirka pjesama „Kvadratna jednadžba“ bavi se pozicijom žene, školovanjem, pisanjem i naprosto bivanjem, krimić „Osvetnici“ proizvod je šestogodišnjeg novinarskog rada, a zbirka priča „Parazit“ nastala je nakon 10 godina prikupljanja kratkih priča.

U kojoj mjeri rad u školi (Druga gimnazija) djeluje na Vaš književni rad i obratno?

Mislim da vam je roman „Dnevnik 4. A“ najbolji odgovor na to pitanje. Djeca su inspirativna. Zbog djece smo tu, njihov je napredak naša radost, njihovi su problemi naši izazovi, a osmijeh koji će vam za 10-15 godina uputiti na ulici, bez zle krvi i loših uspomena, nemjerljivo je blago svakog profesora. Da ne glumimo idilu, rad u školi nosi izazove kao rijetko koji drugi. U vremenu opće dekadencije, gdje trendovi poput virtualne popularnosti i mobitel-roditeljstva dosežu neslućene razmjere, često je izrazito teško biti profesor, preodgajati, prekrajati kurikule, ispaštati zbog tuđih reforma, nositi kući stalni strah da te nekakav inspektorski Big Brother konstantno prati i čeka tvoju prvu pogrešku da instalira nekoga svoga… Ipak, i kao književnica i kao profesorica tada se zatvorim u svoj mjehurić sapunice, u svoje razrede. Čitamo, izlijevamo duše u zadaće, snimamo filmove, igramo se, volimo se, inspiriramo se. Dok je tako – dobro je!

Kako reagiraju učenici/roditelji kad vide da njima /njihovu djetetu predaje nagrađivana književnica?

Sasvim normalno. Profesorica kao i svaka druga. Većina roditelja i ne zna da pišem, kažu da sve rjeđe stignu čitati ili pak vole neke lakše žanrove, što je sasvim u redu. Djeca vrlo brzo „iskopaju“ tu informaciju, ali ona nam ne predstavlja nikakav posebno važan podatak, iskreno. Svaki nastavnik ima neku svoju osobitost. Moja je da često znam preporučiti dobru lektiru i da vrlo rado dajem savjete djeci koja se žele baviti pisanjem.

Motivirate li i na koji način svoje učenike za čitanje? Što im kažete? Zašto treba čitati?

Najveći mi je motiv njihova iskrenost. Pri upoznavanju u prvome razredu vrlo često kažu da čitaju malo ili ne čitaju uopće. Kako je to moguće? Jednostavno – zastarjelost popisa obveznih lektira, osnove informacijske pismenosti i eto ga – dijete bez problema prepiše lektiru s interneta ili skrpa dovoljno natuknica da preživi sat lektire. Neki kažu da u hrvatskoj književnosti nema tema koje njih zanimaju, a tu se upali moj natjecateljski duh. Kažem im „Izazivam vas, dajte željenu temu ili žanr, ja ću vam pronaći tu knjigu!“ Jedna je generacija htjela nešto izrazito provokativno, tinejdžerski, pretopljeno tabu temama – dobili su „Debelu“ Silvije Šesto i oduševljeno organizirali Zoom susret s autoricom. Jedna je generacija htjela krimić, ali „doslovno za sedmi osnovne, ne predugačko, ali dovoljno komplicirano da ne pogodimo počinitelja“. Prošlo je – s Kovačevićevom „Tajnom Zmajeva vrta“. Posebno su mi dragi sportaši sa svojom pogrešnom egidom „Nema šanse da pronađete nogometni roman za mlade!“ Vladimir Bakarić, „Ljubav koja ne može proć“, nema na čemu. Svaka je generacija različita pa sam dala samo nekoliko primjerima svojih početnih „navlakuša“, imajte na umu da je većina tih učenika iskreno priznala da se iz prošlosti sjeća samo „Družbe Pere Kvržice“ i „onog nekog dnevnika neke male“. U drugom i trećem razredu, kad već ozbiljno razviju čitateljski ukus, za mene slijedi prava radost izbora novih naslova. Da si ne lažemo, borbeno guram hrvatske autore, možda čak u omjeru od 90%. Jer naša književnost obiluje prekrasnim knjigama za djecu i mlade. Samo ih moramo otkriti. A zašto čitamo? Iz istog razloga zbog kojeg moramo jesti. Hrana je gorivo za tijelo, a knjiga je gorivo za dušu.

Koje gimnazijske lektirne naslove smatrate nezanimljivim, preteškim ili zastarjelim za našu generaciju?

Postavili ste izvrsno i provokativno novinarsko pitanje. S obzirom na količinu osuda na koju naiđem svaki put kad o tome javnom progovorim, znam da bi bilo bolje da se diplomatski izvučem, ali i kao kolegica novinarka bit ću fer pa kud puklo da puklo. Početni razredi gimnazije, po mom mišljenju, imaju vrlo nesretan popis obveznih lektira. Ne osporavam im status klasika, ali neke su od njih nesretno nabacane, sad kad nam se kronologija nasilno izbija iz poučavanja, a neke vrijeme naprosto gazi. Lektire prvog razreda – neki će stručnjaci uvrijeđeno reći – ideal pitanja književne pozicije suvišna čovjeka. Ja ću reći – u četiri od pet lektira prvaši vide samo to da se glavni lik bori, pa mu ne ide, pa umre. Steći će pogrešan dojam o antičkoj književnosti kao o dobu tragedije – naime, Sofoklo je postao sinonim za antiku, a mogao je to biti Plaut, ili Marcijal… Vjerojatno će pogrešno pozicionirati Šenou, genijalca koji je stvorio sasvim nov profil publike, koji je osmislio povijesno-ljubavni roman, koji je shvatio da u puku leži prava snaga književnosti… I od svega – baš „Prijan Lovro“. Opet, samo moje mišljenje – promašaj u izboru. O Gundulićevoj „Dubravki“ kroz koju motiviran profesor mora čarobirati po pitanjima korupcije i tko ima pravo na ljubav i slobodu, preko Držićeve „Novele od Stanca“ gdje naprosto morate aktualizirati današnju borbu za vječnom mladošću i ljepotom – ili ćete izgubiti učenike na prvom arhaizmu – mogla bih danima. I uvijek se nađe sva sila uvrijeđenih, kao da profesor književnosti ne smije reći da svrsishodnijima smatra „Suze sina razmetnoga“, „Dunda Maroja“ ili nešto sasvim deseto. Reći će neki – imate prostor izbornih lektira. Neka, hvala. Ako već imam, radije bih tu upoznala djecu sa suvremenim hrvatskim autorima. Za ekipu klasika netko se „od gore“ već pobrinuo. Ne onako kako sam se nadala.

Možete li nam preporučiti neke suvremene hrvatske autore?

Mogla bih preporučiti barem pedeset njih čijim se knjigama stalno vraćam, iako je uvijek lakše kad vam sugovornik kaže koje teme preferira, ali sažet ću prema onome što je trenutačno trend među mojim učenicima. Oni koji vole kratku prozu rado čitaju Saru Kopeczky, ponajviše njenu „U potrazi za jugom“. Ljubitelji ženskog pisma najčešće posežu za Dubravkom Ugrešić i Irenom Vrkljan. Ako moram izdvojiti jednu knjigu koju je baš svaki moj tinejdžer oduševljeno progutao, bio bi to tinejdžerski roman „Nisam ti rekla“ autorice Rosie Kugli. Autentičan i iskren pogled u svijet mladih, prepun poroka, školskih izazova, ljubavnih problema, odluka koje vas mogu koštati života. Jako vole i krimić „Tunel na kraju svjetla“ Franje Janeša. Oni koji žele dublje zaroniti u psihološko profiliranje likova obično biraju Marinu Vujčić („Susjed“) ili Kristiana Novaka („Črna mati zemla“ ili „Ciganin, ali najljepši“). U poeziji ih posebno intrigira Sven Adam Ewin. Neskromno ću preporučiti i svoj roman „Između“ – pisan jednostavnim stilom, iznimno teške teme, uz bolno saznanje da su svi likovi u knjizi stvarni i da više nisu među nama. Pripovjedači su tinejdžeri, a knjiga je posvećena jednom mom mladom borcu za preživljavanje, mladiću koji je zbog suicida izgubio brata. Dogovorili smo se da ova knjiga mora ugledati svjetlo dana jer možda njihova priča spasi nekoga. Zasad su nam se javila četiri čitatelja koja su priznala da ih je ova knjiga nagnala da preispitaju svoju konačnu životnu odluku. Odlučili su ostati. Mislim da je to čini vrijednom čitanja.

I za kraj, kao vatrena navijačica i vrsna poznavateljica prilika u i oko Hajduka, kad ćemo konačno biti prvaci?

Da znam, vjerojatno bih se kandidirala za neku poziciju u Hajduku, ha-ha! Zbilja ne znam i ne opterećujem se tim pitanjem. Vesele me dva Kupa, vesele me uspjesi Akademije, veseli me Livaja, veseli me karakter koji dokazuje da je, kao što sam jednom napisala, u ovoj zemlji Hajduk posljednji bastion otpora. Narodni pokret, ideja, religija, kako hoćete. Taj je klub spojio sve ono najljepše, gotovo umjetnički – bunt, junaštvo, igru. Kad se dogodi da vas netko zbog takva razmišljanja podcjenjuje, podsjetite ih gdje su završili zagrebački studenti početkom moderne, kad se u znak protesta spalila mađarska zastava. Pitajte ih za Vidrića, Radića… Prašku skupinu studenata. Kad se godine i događaji poslože, jasno je kao dan. I u književnosti i u nogometu tada su udareni temelji na kojima danas počiva naš ponos, kreativnost i smisao za igru – svake vrste.