Volontiranje je đir

Najvažnije je i najhitnije životno pitanje - Što radiš za druge?

Naša škola može se pohvaliti akademskim uspjesima, ali njezini učenici ističu se i u raznim izvannastavnim aktivnostima. Jedna od njih je i učenica 3.c razreda Lina Blagaić, dobitnica nagrade za ISTAKNUTOG VOLONTERA godine. Priznanje za izniman volonterski doprinos udruzi Dyxy (županijskoj udruzi za djecu i mlade s teškoćama čitanja, pisanja i učenja) povod je za jedan ne baš uobičajen intervju. Svaki prijatelj iz njenoga 3.c postavio joj je po jedno pitanje i tako smo dobili zanimljiv i, vjerujemo, originalan intervju.

-Što te potaknulo da se kreneš baviti volontiranjem?

Želja da pomognem drugima.

-Koliko vremena tjedno izdvojiš za volontiranje?

Otprilike 4 sata, ovisi o tjednu, iako bih voljela izdvajati više.

-Je li ti teško uskladiti volontiranje sa školom?

Nije. Budući da je volontiranje nešto što volim i želim raditi, nije problem organizirati se.

-Jesi li ikada razmišljala o odustajanju?

Nisam nikad i sigurna sam da ni neću.

-Kako su tvoji roditelji reagirali kada si počela volontirati?

Bili su jako ponosni i sretni što sam sama odlučila volontirati.

-Imaš li brata ili sestru i jesu li oni razmišljali o volontiranju?

Imam starijeg brata koji još pokušava odlučiiti u koju udrugu se učlaniti.

-Podržavaju li te prijatelji i jesi li ih navela da volontiraju s tobom?

Svi me puno podržavaju, čak sam i potakla jednu prijateljicu da se odluči volontirati i to u istoj udruzi kao i ja.

-Postoji li još neka vrsta aktivnosti u okviru volonterske djelatnosti kojom se još nisi bavila, a voljela bi?

Stvarno sam sudjelovala u različitim aktivnosti s raznim udrugama, ali mi se najviše sviđa udruga u kojoj sam sada i naše aktivnosti.

-Jesi li razmišljala o stvaranju vlastite udruge?

Jesam, nadam se da ću dobiti priliku osnovati vlastitu udrugu u budućnosti.

-Što smatraš najvećom koristi volontiranja?

Osjećaj pripadanja i sreću.

-Planiraš li u budućnosti otići volontirati u inozemstvo (neku siromašnu državu), na primjer Afriku?

Ako mi se pruži prilika, naravno da bih. No, mislim da I u Hrvatskoj ima puno onih koji trebaju našu pomoć, tako da bih se radije usredotočila na naše područje.

-Postoji li neko iskustvo u radu s djecom za koje bi rekla da ti je predstavljalo najveću prepreku u volontiranju?

S obzirom da radim većinom s djecom s poteškoćama u pisanju i čitanju, prepreku mi najviše predstavlja matematika koju im je jako teško objasniti.

-Kako bi opisala svoj rad s djecom koja imaju disleksiju i disgrafiju?

Zanimljiv! Najpotrebnije je strpljenje, a ovo ostalo se lako svlada.

-Želiš li se jednog dana baviti nekom drugom vrstom rada s djecom, kao na primjer predavanjem u osnovnim ili srednjim školama?

Razmišljala sam o tome, ali mislim da ipak ne bih baš predavala u školi ili radila kao teta u vrtiću.

-Je li ti se neko dijete s kojim radiš posebno istaklo? Ako da, zašto?

Ima jedna curica s kojom sam radila prvi put kad sam došla u udrugu i skoro svaki put nakon toga. Ona mi je postala kao mlađa sestra.

-Je li te ikada neko dijete tijekom volontiranja naljutilo?

Ne, stvarno nije nikada. Češće se naljutim na sebe jer im ne mogu objasniti kako treba, a ne na njih.

-Planiraš li se baviti volontiranjem u budućnosti, nekim drugim tipom volontiranja?

Planiram se baviti volontiranjem u budućnosti, u to sam sigurna, i voljela bih nastaviti volontirati i pomagati drugima na ovaj način i dalje.

-Jesi li očekivala da ćeš za svoj rad primiti nagradu i kako si se osjećala u tom trenutku?

Nisam imala pojma da sam uopće nominirana za nagradu. Zato sam bila šokirana kada su mi javili da trebam doći primiti ju.

-Koje bi upute dala nekom tvojih godina tko bi se htio upustiti u dobrotvorni rad?

Preporučila bih vam da počnete volontirati što prije, stvarno se nemate čega bojati. Osjećat ćete se puno bolje I, naravno, pomoći ćete nekome samim time što ste tamo.