.png)
Da je moj život prikazan u filmu, ovo bi putovanje zasigurno predstavljalo najzanimljivije kadrove. Napokon sam zakoračila na zemlju faraona, piramida i hramova. Vlastitim sam očima gledala kako mi se snovi ostvaruju. Mogla sam ih dodirnuti. Toga sam trenutka znala kako je dolazak u Egipat film koji ću iznova htjeti gledati.
Prvi dojmovi
Ova veličanstvena zemlja ima sto milijuna stanovnika. Velik dio je siromašan. Isprva sam se bojala tih ljudi, često su nam prilazili uporno nudeći stvari koje mi nismo željeli kupiti. Običaj je da ljudima uvijek ostaviš napojnicu, osobito kada usluge nisu skupe, no bilo je i ljudi koji nisu bili zadovoljni s poprilično velikodušnim iznosom novca. Naprotiv, inzistirali su da još odvojimo za njih. U takvim sam se trenutcima osjećala ugroženo i iskorišteno. Kasnije sam shvatila da oni naporno rade kako bi preživjeli, nije ih topao dom dočekao rođenjem, kao što je mene. Uostalom, bili su veoma gostoljubivi. Sve su pretvarali u ples i pjesmu. Nadalje, kako turisti obično izbjegavaju aktivnosti na ulici, moju obitelj i mene svi su gledali u čudu. Osjećaj je bio obostran. Dječica su nam mahala, ljubila ruke i grlila nas. Neki su pak bili toliko zadivljeni da su se željeli fotografirati s nama. Tko bi ih tako umiljate mogao odbiti? Primijetila sam da su žene potpuno pokrivene (nekima se ni oči ne vide) te je rijetko koja zaposlena. To mi se nimalo nije svidjelo…
Prometna gužva
Ulice su pune smeća. Na cestama vlada kaos. Pješački prijelazi ne postoje, kao ni trake. Vozači imaju običaj trubiti i psovati (sva sreća što ih ne razumijem)! Najčešće prijevozno sredstvo je kočija koju vuče konj. Tu su i automobili( od onih koji nemaju pola krova i bar par vrata pa sve do Ferrarija), magarci i ono što me posebno dojmilo – deve. Da! Čak i na gradskim cestama!
Plovidba Nilom
Još jedna uzbudljiva avantura bila je plovidba prekrasnim Nilom, najdužom rijekom na svijetu. Mislim da ima nešto više od 66 000 kilometara. Usprkos pogrešnim uvjerenjima, u Nilu već desetljećima nema krokodila i nilskih konja upravo zbog velike Aswanske brane. Na brodu smo našli mnogo novih prijatelja koje smo učili hrvatski. Iznenadila sam se kada sam ih čula kako izgovaraju „Modrić!“ i „Mandžukić!“.
Reemina ogrlica
Jedan smo dan proveli u gradu Hurghadi, koji se nalazi na obali Crvenoga mora. Oduševila sam se slikom prekrasnih koralja i šarenih ribica za koje nisam ni znala da postoje. Za razliku od ulica, egipatsko je more veoma čisto. Pored svih tih veličanstvenih spomenika i prirodnih bogatstava, osoba po kojoj ću pamtiti Egipat je Reem (čitaj „Rim“), nešto starija žena koja nas je vodila Egiptom. Odvela me do najveće piramide, Keopsove, visoke preko 140 metara. Ušla sam u Hatšepsutin hram te Abu Simbel. Posjetila sam grobnice najvećih faraona. Duboka i ukrašena vječna počivališta leže u skrivenoj Dolini kraljeva, pored prekrasnoga grada Luksora. Reem mi je ispričala najbolje mitove i tajne koje čuvaju grobnice. Kada je vidjela koliko mi je sve to značilo, skinula je svoju ogrlicu i stavila ju oko moga vrata kako ju nikada ne bih zaboravila. Održat ću to obećanje. Na ogrlici su privjesci simbola egipatskih bogova o kojima mi je pričala. Jedan od dražih mi je Ra (bog Sunca). Rekla je: „Ako kakav bog postoji, vaš ili naš, veselim se danu kada budem čitala kako je moja نعومي (moje ime na arapskom) otkrila novu grobnicu i zapečatila svoju karijeru kao egiptolog.“
Sada sjedim u avionu i pišem. Kroz okrugli prozorčić po zadnji put gledam ovaj čudesan skriveni svijet. Gledajući na zemlju ispod koje se tiho šuljaju još brojne neotkrivene tajne, ne mogu dočekati svoj povratak. Želim pomoći tim divnim ljudima te učiniti Reem ponosnom. Neću ju razočarati. Do sljedećega puta.